Uho je važno ne samo za sluh, nego i kao organ za ravnotežu. Svako uho sastoji se od tri dijela: to su vanjsko uho (uska), srednje uho i unutarnje uho.
Vanjsko uho sastoji se od vidljivog dijela uha, nabora kože i hrskavice, koji se naziva uska (auricula), i od vanjskog slušnog hodnika, dugog oko 20 mm, koji vodi od uske do bubnjića. Plići dio vanjskog slušnog hodnika građen je od hrskavice prekrivene kožnim stanicama koje stvaraju cerumen i dlake; dublji dio tog hodnika ima tanku oblogu koju okružuje kost. Vanjsko uho odijeljeno je od srednjeg uha bubnjićem, opnom koja se proteže preko završetka vanjskog slušnog hodnika.
Srednje uho je mala šupljina između bubnjića i unutarnjeg uha, premoštena sa tri povezane slušne koščice: to su čekić (malleus), nakovanj (incus) i stremen (sta-pes), koji še tako zovu zbog oblika. Čekić je pričvršćen na unutarnju oblogu bubnjića, a stremen na opnu koja prekriva otvor, tzv. ovalni prozor, koji vodi u unutarnje uho. Iz srednjeg uha vode razni spojni hodnici: meki vode u pneumatske ćelije u mastoidnom nastavku sljepoočne kosti ili mastoidu (kost iza uske), neki vode u unutarnje uho, a jedan, poznat kao Eustahijeva (ili slušna) cijev, vodi u gornji dio ždrijela.
Eustahijeva cijev kanalizira zrak iz nosa u komoru srednjeg uha tako da se tlak zraka u srednjem uhu (na bubnjiću) izjednačava s atmosferskim tlakom. Ponekad se cijev začepi, npr. kad ste prehlađeni, pa možete ustanoviti kad se cijev pročistila jer od naglog izjednačavanja tlaka “pucne” u uhu.
Unutarnje uho sastoji se od niza komorica obloženih opnama, koje su ispunjene tekućinom. Općenito se dijeli na putnicu i labirint. Labirint je sastavljen od tri polukružne cijevi, koje se zovu kanali. Smješteni su pod pravim kutom, tako da je svaki kanal u svojoj vodoravnoj ili okomitoj ravnini. Pužnica počinje s unutarnje strane ovalnog prozora i zavija poput puževe kućice. Unutarnje uho upravlja ravnotežom, premda je i ono. kao i drugi dijelovi uha, bitno za glavnu funkciju uha – sluh.
Kako čujemo
Pokreti predmeta izazivaju gibanje zraka, stvarajući time zvučne valove. Vidljivi dio uha skuplja te valove koji zatim putuju vanjskim slušnim hodnikom (zvukovodom) i udaraju o bubnjić, tako da on vibrira. Vibracije prolaze kroz čekić, nakovanj, stremen i ovalni prozorčić do tekućine u pužnici. Dlačice koje oblažu pužnicu, pretvaraju te vibracije u tekućini u živčane impulse koji se slušnim živcem prenose u mozak. Ovaj, glavni oblik sluha, dopunjuje se vođenjem vibracija kroz kosti lubanje do unutarnjeg uha. Sekundarni sluh igra veliku ulogu u prijemu vlastitog glasa.
Kako održavamo ravnotežu
Mozak neprekidno prati položaje i pokrete glave tijela radi održavanja ravnoteže. U unutarnjem uhu nalazi se tvorevina koja se zove labirint i koja prati položaje i pokrete glave pomoću tri polukružna kanala. Svaki kanal je pod pravim kutom u odnosu na ostala dva stoga, kako god micali glavom kimali, odmahivali ili nagnuli jedan ili više polukružnih kanala prati taj pokret i prenosi informaciju u mozak. Mozak usklađuje te informacije s informacijama iz očiju, te mišića u trupu i udovima, pa procjenjuje položaj i pokrete koji su potrebne za održavanje ravnoteže.
Gluhoća i vrtoglavica
Za razliku od općeg mišljenja, gluhoća i vrtoglavica nisu poremećaji sami po sebi, nego simptomi poremećaja.
Postoje dvije vrste gluhoće: konduktivna i perceptivna.
Kod konduktivne gluhoće zvuk ne dopire do unutarnjeg uha što je, na primjer, posljedica začepljenja cerumenom u vanjskom uhu ili nepokretnosti stremena u srednjem uhu. Kod perceptivne gluhoće zvuk dopire do unutarnjeg uha, ali se ne prenosi do mozga, obično zbog oštećenja pužnice ili slušnog živca, kao npr. u nekim oblicima profesionalne gluhoće.
Vrtoglavica je lažni osjećaj da vam se vrti u glavi ili da se okolina vrti. Vrtoglavica često uzrokuje gubitak ravnoteže. To je čest simptom poremećaja unutarnjeg uha u kojem su smješteni organi za ravnotežu.
Konduktivna gluhoća
Ova vrsta gluhoće je posljedica mehaničkog nedostatka u srednjem uhu koji sprečava provođenje zvuka u unutarnje uho.
Perceptivna gluhoća
Oštećenje pužnice u unutarnjem uhu može dovesti do perceptivne gluhoće. Primljeni zvuk ne dolazi do mozga.