Tijelo mora biti redovito opskrbljeno hranjivim tvarima, i to iz nekoliko razloga. Hranjive tvari grade molekule koje su potrebne za nova tjelesna tkiva u toku rasta. Opskrba hranjivim tvarima potrebna je i za zamjenu starih, istrošenih tkiva. Tijelo treba i hranjive tvari kao što su glukoza i drugi šećeri jer one daju energiju za tisuće kemijskih reakcija (tzv. metabolitičkih reakcija) koje se stalno odvijaju u tijelu.
Tijelo dobiva hranjive tvari od hrane koju jedemo prilikom njena prolaza kroz probavni sustav. Probavni sustav se sastoji od probavnog trakta i od probavnih žlijezda. Probavni trakt je u osnovi duga cijev koja se proteže od usta do čmara. Probavne žlijezde, jetra i gušterača proizvode razne kemijske spojeve koji su potrebni za razgradnju komadića hrane što ih gutamo. Probavni trakt i probavne žlijezde djeluju zajedno kao sistem čija je funkcija primanje hrane i njena razgradnja na sitne dijelove (molekule) koji se mogu apsorbirati u krvotok.
Prvi dio trakta su usta. Prednji zubi kidaju ili odgrizaju komade hrane, a stražnji zubi ih zatim drobe i melju u male komade, miješajući ih sa slinom. Slina “podmazuje” hranu i time olakšava žvakanje i gutanje. Jezik pomiče hranu po ustima i pridržava je prilikom žvakanja, a zatim je oblikuje u loptu (bolus) i odgurava u stražnji dio usta, pripremljenu za gutanje.
Drugi dio probavnog trakta je mišićna cijev, zvana jednjak (oesophagus). Pošto je hrana progutana, uzastopno stezanje (kontrakcija) mišića stijenke jednjaka tjera hranu niz jednjak. Na kraju jednjaka nalazi se mišićni prsten, sfinkter jednjaka, koji se opušta kako bi propustio hranu u treći dio probavnog trakta, želudac. Pošto hrana uđe u želudac, snažni mišići želučane stijenke drobe hranu i sabijaju je u kašastu masu. Osim toga, stijenka želuca proizvodi jake probavne sokove, među njima i solnu kiselinu.
Sokovi kemijski razgrađuju hranu na još manje dijelove. Poluprobavljena hrana zatim prolazi kroz još jedan mišićni prsten, pilorični sfinkter, te kratkom cijevi, dvanaesnikom, ulazi u četvrti dio probavnog trakta. To je dugo, smotano tanko crijevo, područje u kojem se većina hranjivih tvari apsorbira u krvotok.
Neposredno ispod jetre nalazi se žučni mjehur, kruškasta vrećica duga otprilike 75 mm. U žučnom mjehuru pohranjuje se i koncentrira žuč, tekućina koju proizvodi jetra i koja uglavnom sadrži razgradne proizvode metabolitičkih reakcija. Nakon obroka, žuč se ispušta u tanko crijevo žučovodom te pomaže u probavljanju masti. Dodatne probavne sokove (enzime) oslobađa gušterača (pankreas) kroz vod koji se spaja sa žučovodom neposredno prije ulaska u tanko crijevo.
Dok stezanje mišića stijenke tankog crijeva tjera hranu, enzimi i ostali kemijski spojevi razgrađuju je na molekule, tj. dijelove koji su dovoljno maleni da bi mogli proći kroz stijenku tankog crijeva i ući u optok krvi. Hranjive tvari zatim odlaze u jetru na pohranu i distribuciju.
Iza tankog crijeva nalazi se pretposljednji dio probavnog trakta, debelo crijevo. Ovdje se apsorbira voda iz neprobavljenih i neprobavljivih ostataka; rezultat je polukruta izmetina (feces). Izmetine se pohranjuju u zadnjem dijelu debelog crijeva, uglavnom u dijelu koji se zove zadnje crijevo ili rektum. Napokon, otpadne tvari se izbacuju u pogodnim vremenskim razmacima kroz posljednji dio probavnog trakta, mišićni prsten (sfinkter) zvan čmar ili anus.