Operacija zamjenjivanja oštećenih tjelesnih organa zdravima danas je rutinska; u svijetu se danas obavlja nekoliko tisuća takvih operacija. Zdravi organi u zamjenu za bolesne dobivaju se od ljudi koji su pristali (ili su na to pristali njihovi preživjeli rođaci) na to da se njihovi organi koriste poslije njihove smrti u medicinske svrhe, ili od živih davalaca, obično u rodu s osobom kojoj je potreban transplantat. U Europi kirurzi, koji smatraju da će nekome koristiti transplantacija bubrega, šalju detaljne zahtjeve na kompjutersku obradu u specijalni kompjutor, koji se zove Eurotransplant, u Nizozemskoj. Taj kompjutor usklađuje potrebe pojedinaca koji čekaju operaciju (naročito tip tkiva potrebnog organa) s raspoloživim organima davalaca.
Taj način rada dobro funkcionira u mnogim slučajevima. Na primjer, bubreg se mora izvaditi 30 minuta nakon davaočeve smrti i može biti pohranjen najviše 24 sata prije transplantacije (presađivanja). Liječnik može pomoću Eurotransplanta izdvojiti pogodne primaoce davaočevih bubrega, a da pri tom ne gubi vrijeme.
Transplatacija – teškoće
Kako bismo odgovorili na to pitanje, moramo shvatiti da obrambeni mehanizam tijela postupa sa “stranim” organom kao da je to mikrob koji ga inficira, te ga pokušava uništiti djelovanjem bijelih krvnih stanica i antitijelima. Idealni transplantat bio bi onaj koji ima isto tkivo kao i organ koji nadomještava. No, budući da je savršena uskladivost (kompatibilnost) nemoguća, reakcija tijela da izbaci novi organ mora se suzbiti primjenom imunosupresivnih sredstava. Takvo je liječenje vrlo riskantno i mora se primjenjivaiti preciznošću koju je teško postići. Zbog toga je nemoguće predvidjeti uspjeh većine transplantacija.
To pravilo ima dvije iznimke. Prvo, transplantacija organa identičnih blizanaca ne uključuje opasnost od odbacivanja organa, zato što su tkiva identičnih blizanaca savršeno kompatibilna, te ne izazivaju reakciju obrambenog sistema. (To se, naravno, odnosi na bubrege i druge organe koje jedan od blizanaca ima u paru.) Drugo, kalemi rožnice “primaju” se lako zato što rožnica nije prokrvljena i stoga nije oboružana za odbacivanje pomoću bijelih krvnih stanica i antitijela. No, općenito govoreći, nešto je veća mogućnost konačnog neuspjeha nego uspjeha transplantacije. Naravno, odbacivanje presađenoga srca, jetre ili pluća može značiti trenutačnu smrt.
Transplantacija bubrega je mnogo manje riskantna. Zatajivanje bubrega ne mora nužno završiti smrću budući da se pacijenta može održavati u životu pomoću umjetnog bubrega sve dok ne bude raspoloživ drugi transplantat. Slične sigurnosne mjere ne mogu se primijeniti na druge organe, stoga će kirurzi predložiti transplantaciju samo onda ako je jedina alternativa rana smrt.
Dugoročni izgledi
Liječenje imunosupresivnim sredstvima počinje neposredno nakon operacije i nastavlja se do kraja pacijentova života. Na žalost, takvo liječenje smanjuje otpornost na infekcije, može potaknuti rast malignih tumora (raka), a može i oštetiti kosti i druge organe. Stoga treba dozu tih sredstava besprijekorno izračunati; premala doza može dovesti do odbacivanja transplantata u svako doba, a prevelika doza može imati fatalne posljedice.
No, usprkos teškoćama, neki primaoci transplantiranih bubrega žive 15 godina i dulje, a nekoliko primalaca presađenog srca, pluća ili jetre žive danas aktivnim životom pet i više godina nakon operacije.