Jedan od prvih vjesnika proljeća je prije svega divlji luk, zvan i medvjeđi luk, srijemuž, crijemuš, divlji češnjak, čemaž. Svijetlozeleni, lancetasti, sjajeći listovi nalik đurđici izlaze iz duguljaste lukovice koja je opasana bijelim, prozirnim kožicama. Glatka, svijetlozelena stabljika s bijelim cvjetovima naraste do 30 cm visine. Divlji luk raste samo na humusom bogatima, vlažnim livadama, sjenovitim i vlažnim riječnim dolinama, ispod grmlja, u bjelogoričnim i planinskim šumama. Njegov jaki miris po češnjaku osjeti se prije nego što ugledamo biljku. Taj miris donio mu je i ime »divlji češnjak« i sa sigurnošću isključio zamjenu s listovima đurđice ili otrovnog mrazovca.
U rano proljeće mnoge šume uz vlažne riječne doline pokrivene su svježim, zelenim listovima divljeg luka. Oni izlaze iz zemlje u travnju i svibnju, ponekad i ranije, a cvjetovi se mogu vidjeti tek polovicom svibnja i lipnja. Goleme ljekovite moći skrivaju se u njemu i priča se da ga i medvjedi traže nakon svog zimskog sna, kako bi njime očistili želudac, crijeva i krv. Divlji luk uglavnom dijeli osobine našeg češnjaka, ali je od njega znatno ljekovitiji. Zbog toga je on osobito prikladan za kure uklanjanja otrova iz tijela u proljeće i pomaže u poboljšanju kroničnih kožnih bolesti.
Divlji luk djeluje jako povoljno na želudac i crijeva. Iznimno je prikladan kod akutnih i kroničnih proljeva, čak i kada su oni povezani sa stvaranjem plinova i crijevnim grčevima, kao i kod zatvora, ako je on nastao zbog grčeva ili slabljenja crijeva.
Listovi
Pošto listovi u osušenom stanju gube svoju ljekovitost, za proljetnu se kuru uklanjanja otrova i pročišćavanja koriste svježi listovi. Stavljaju se sitno narezani na kruh premazan maslacem, sitno isjeckani kao začin (nekuhan) u dnevnu juhu, na krumpire, u okruglice ili u ostala jela čiji okus inače poboljšavamo s peršinom. Listovi se također mogu pripraviti kao špinat ili salata. Kako u većim količinama može izazvati jedak, trpak okus, trebalo bi ih kad se pripremaju kao špinat pomiješati s listovima koprive.