Bijela imela uz pomoć korjenčića živi kao parazit rasuta po bjelogorici, jelama i smrekama i odlična je ljekovita biljka. Raste kao nametnik na biljci domaćinu u obliku kuglica. Zimzeleni listovi su kožasti i žućkasto-zeleni. Bobice su bjelkaste, malo staklaste, iznutra sluzave i ljepljive. Ptice raznose ljepljivo sjeme po livadama tako da ga kljunom ukljucaju u granu ili ga neprobavljenog izluče izmetom. Njihovo razmnožavanje moguće je samo na taj način, jer se, naime, pokazalo da sjeme položeno u vodu ili zemlju ne klija.
Narodna imena navode na to da je imela bila prastara ljekovita i čudotvorna biljka naših predaka (njem. Hexenbesen = vještičja metla). Još neka imena su: lijepak, omela, mela, hmelina, višće, visk. Ona je biljka okružena tajnama. Kod druida (keltski svećenici) je slovila za svetu biljku, sveopći lijek koji može odstraniti svaku bolest. Svećenici su je rezali sa zlatnim noževima i kosirima za vrijeme svečanih ceremonija.
Stari travari primjenjivali su je kao odlično i potpuno djelotvorno sredstvo kod epilepsije. To prastaro ljekovito djelovanje priznaje i Kneippov sljedbenik – liječnik dr. Bohn. On preporuča imelu u naše vrijeme kod kroničnih grčeva i napadaja histerije.
Listovi i male stabljike se skupljaju samo od početka listopada do sredine prosinca te u ožujku i travnju, a za sušenje se sitno narežu. Ostalih mjeseci imela je bez ljekovitih svojstava. Najljekovitije imele su one s hrastova i topola; ali i one s jela, borova i voćki su također ljekovite. Još jedna uputa za skupljanje: u ožujku i travnju imela gotovo i nema bobica. Ptice ih obično zimi pojedu. Zbog toga ćete imati manje posla pri rezanju listova i stabljika, jer ne morate odstranjivati ljepljive bobice koje su od listopada do prosinca još na imeli.
Napomena: Bobice su otrovne dok listovi i stabiljka nisu otrovni.