Rutinske pretrage pokazuju da se prostata u većoj ili manjoj mjeri povećava kod gotovo svakog muškarca koji pređe 45. godinu; bezopasno širenje normalnog tkiva prostate prirodna je posljedica procesa starenja. Naime, u prostati se postepeno razvijaju hrskavičavi čvorići, pa se njihovim nakupljanjem povećava i sama žlijezda. Promjena ne mora uzrokovati tegobe, iako prostata može znatno oteći. Veličina benignog proširenja manje je važna od konzistencije tkiva. Kod nekih muškaraca prostata – koja se obično opušta kako bi omogućila slobodan protok mokraće iz mokraćnog mjehura kroz mokraćnu cijev – postaje kruta i neelastična. No, ni ukrućena prostata ne mora izazivati tegobe.
Kako žlijezda postaje sve kruća, sužavajući time mokraćnu cijev koju okružuje, mišići mokraćnog mjehura obično nadoknađuju tegobu postajući snažniji. Ova dodatna snaga mišića često je dovoljna kako bi izlaz mokraćne cijevi bio otvoren. Ozbiljne tegobe nastupaju tek pošto mišići mokraćnog mjehura više ne mogu svladavati otpor krutog tkiva prostate, pa dolazi do ozbiljnog zastoja u protoku mokraće.
Simptomi
Simptomi značajnog proširenja prostate se uvelike razlikuju, ali je jedan od njih zajednički svim slučajevima: otežano mokrenje, odnosno sve slabiji mlaz mokraće. Bolesnik često osjeća česti nagon za mokrenjem (koji može biti tako jak da ga noću budi), iako pri tom jedva ispusti malo mokraće. Osim toga, ma kako snažan nagon bio, često morate čekati da ispustite ionako slabi mlaz, što se osobito očituje ujutro. Bolovi su vrlo rijetki, a nema ni nikakvih površinskih oteklina ili kvrga budući da se prostata nalazi duboko u trbušnoj šupljini. Međutim, ponekad se u mokraći može pokazati krv (hematurija).
Učestalost
Iako je izuzetno često kod muškaraca koji su prešli 45. godinu, proširenje prostate rijetko uzrokuje tegobe prije 55. godine. Ozbiljne tegobe urinarnog trakta uzrokovane proširenjem prostate pogađaju 10% starijih muškaraca.
Opasnosti
Iako samo po sebi nije opasno, proširenje prostate može uzrokovati probleme iz tri glavna razloga. Prvo, ako se mokraćni mjehur nikada potpuno ne isprazni, mokraća koja se u njemu zadržava može se inficirati (vidi cistitis kod muškaraca). Drugo, budući da mišićna stijenka mokraćnog mjehura postaje sve jača kako bi mogla potisnuti mokraću kroz suženu mokraćnu cijev, ona može toliko odebljati, da će ukliještiti mokraćovode (cijevi kojima mokraća prelazi iz bubrega u mokraćni mjehur), što može uzrokovati akutni pijelonefritis.
Napokon, ako se ozbiljno proširena prostata ne liječi, mišići mokraćnog mjehura neće više moći svladavati otpor, tj. zastoj mokraće, pa mogu postepeno ili iznenada prestati funkcionirati. Do iznenadnog zatajenja dolazi kad mokraćni mjehur odjednom prestane izbacivati mokraću. Ovo se stanje naziva akutnom retencijom. Akutna retencija je rijetka, ali vrlo bolna, te zahtijeva hitnu liječničku intervenciju. Postepeno zatajenje je češće i javlja se kada mokraćni mjehur postepeno izbacuje sve manju količinu mokraće. Ako se stanje ne liječi, količina zaostale mokraće (u mokraćnom mjehuru) može se toliko povećati da će trbuh oteći (kao da je bolesnik u drugom stanju). U mnogim slučajevima nakupljena mokraća procuri iz mokraćnog mjehura kad god bolesnik zakašlje, kihne ili se napreže. Ako se ne poduzmu odgovarajuće mjere, bolesnik će s vremenom dobiti akutnu retenciju, a možda i insuficijenciju bubrega.
Što poduzeti?
Ako osjećate simptome povećane prostate obratite se liječniku koji će vam pregledati žlijezdu uvlačeći prst u gumenoj rukavici u rektum (zadnje crijevo), a zatim vas možda poslati urologu na pretrage. Urolog će promatrati mlaz mokraće, a možda ga i mjeriti mjeračem protoka mokraće. Možda ćete snimiti i tzv. intravenski pijelogram (IPV) kako bi se provjerilo nisu li simptomi posljedica nekog oboljenja urinarnog trakta, a ne povećane prostate, te utvrdio stupanj eventualnog oštećenja (zbog proširenja prostate) mokraćnog mjehura, mokraćovoda ili bubrega.
Ako imate simptome akutne retencije, odmah otiđite liječniku ili u bolnicu. Prije dijagnoze (i naravno, liječenja) trebat će isprazniti mokraćni mjehur kateterom.
Liječenje
Ako su simptomi blagi, a dijagnostičke pretrage pokažu da hitna intervencija nije potrebna, liječnik vjerojatno neće ništa poduzeti. U najmanje 30% slučajeva s blagim simptomima tegobe nestaju bez liječenja, pa je stoga uputno pričekati neko vrijeme. Međutim, ako tegobe ne nestaju ili se pogoršavaju, ili ako pretrage ukazuju na ozbiljan zastoj protoka mokraće, valjat će odstraniti tkivo zbog kojeg je došlo do proširenja prostate.
Ova se operacija, prostatektomija, može obaviti klasičnom kirurškom metodom ili suvremenijom metodom koja se zove transuretralna resekcija (TUR). Kirurško odstranjivanje suvišnog tkiva vrši se kroz rez u donjem dijelu trbuha.
Kod transuretralne resekcije u prostatu se kroz mokraćnu cijev uvodi tanka cjevčica (resektoskop). Na vrhu cjevčice nalazi se žičana petlja, koja se može zagrijati električnom strujom; kirurg uz pomoć minijaturnog teleskopskog uređaja manipulira petljom i izrezuje (resecira) neugodne čvoriće. Nakon zahvata bolesnik ostaje u bolnici najviše 4 do 5 dana (nakon klasične operacije potrebno je 10 do 14 dana), a i postoperativni bolovi su manji. Međutim, u nekim se slučajevima TUR ne može izvesti.
Dugoročni izgledi
Bez obzira na metodu, većina prostatektomija je uspješna. Operacija ublažava tegobe s mokrenjem, a prostata rijetko pričinjava probleme nakon zahvata. Međutim, osobito kod klasične metode, moguće je oštećenje živaca koji vode u penis. Zbog toga neki bolesnici nakon operacije gube potenciju, dok drugi ostaju potentni, ali su sterilni (neplodni), jer se sjeme izbacuje unatrag, u mokraćni mjehur, a ne van. Na sreću, s obzirom na dob, većina muškaraca kojima je potrebna prostatektomija ne mora brinuti zbog gubitka plodnosti. Izbacivanje sjemene tekućine u mokraćni mjehur nije nimalo opasno jer se tekućina izbacuje s mokraćom.