Učenje počinje od rođenja. Ono ovisi o djetetovoj sposobnosti vida i sluha i normalnom razvitku tjelesnih i duševnih sposobnosti kao i ličnosti. Ti se vidovi djetetova razvitka kontroliraju, i to obično kad je djetetu 6 tjedana, 9 mjeseci i 18 mjeseci u Savjetovalištu ili Dispanzeru za predškolsku djecu.
Međutim, problemi s učenjem mogu se vrlo lako razviti u razdoblju između posljednjeg pregleda s 18 mjeseci i školske dobi, i u tom razdoblju roditelji bi se trebali obratiti liječniku ako smatraju da njihovo dijete ne napreduje kao njegovi vršnjaci. U mnogim će se slučajevima pokazati da djetetove osnovne sposobnosti učenja nisu poremećene i da će ono već dostići svoje vršnjake. Čim dijete uđe u školsko doba, svi će se pritajeni problemi s učenjem ubrzo otkriti u razredu.
Kad god se sumnja da dijete ima teškoća s učenjem u bilo kojem stadiju razvitka, treba otići pedijatru na temeljit tjelesni pregled. On će otkriti eventualne poremećaje vida ili sluha, na primjer gluhoću nastalu zbog katara Bustabijeve cijevi i srednjeg uha ili slab vid zbog škiljavosti.
Ako se otkriveni tjelesni poremećaj ne može izliječiti, ili ako se problem s učenjem ne može poistovjetiti s tjelesnom tegobom, pedagoški psiholog će ispitati djetetovu inteligenciju da otkrije eventualnu intelektualnu potprosječnost. Test inteligencije je neprocjenjiv u odvajanju tjelesno, ali ne i duševno zaostalog djeteta od većine zaostale djece koja su i tjelesno i duševno zaostala. Test je sastavljen tako da otkriva i djecu s mnogo istančanijim problemima kao što su disleksija ili autizam.
Inteligencija ispod normale
Jedno dijete na ~50 je intelektualno znatno ispod normale i ne može držati korak sa svojim vršnjacima. To su obrazovno potprosječna djeca koja se moraju školovati u specijalnim školama. Ako testovi i procjene pokažu da je vaše dijete intelektualno ispod normale, ekipa stručnjaka će s vama razgovarati o mogućnostima i o najboljem načinu kako da pomognete svom djetetu.
Disleksija
Neka djeca imaju velikih problema s učenjem – naročito sa čitanjem – iako nemaju tjelesnih tegoba i imaju prosječan kvocijent inteligencije. Problem s kojim se ta djeca suočavaju je pogrešna interpretacija i korištenje znanja što su ga stekli. Najpoznatiji primjer je disleksija, tj. kad dijete ima teškoća sa čitanjem i pisanjem zato što brka neka slova koja su donekle slična (npr. b, d, p). Dislektična djeca obično svladavaju teškoće na nastavi u redovnoj školi.
Djeci s teškim duševnim i tjelesnim smetnjama potrebna je specijalna nastava i briga u specijalnim školama.
Što poduzeti
Postupak kojim se određuje vrsta i stupanj smetnje osoba ometenih u psihofizičkom razvoju pokreće po službenoj dužnosti Centar za socijalni rad one općine na čijem teritoriju dotična osoba živi. Postupak se obično pokreće na temelju prijave pedijatra ili specijaliste opće medicine, koji su pregledali dijete (osobu); nadalje na zahtjev roditelja, a i drugih zdravstvenih radnika, kao i građana koji za takvu osobu znaju.
Mentalno retardirane osobe se razvrstavaju u 4 stupnja (teško, teže, umjereno i lako), i to na temelju određenog ekvivalenta Q.l. (kvocijenta inteligencije). Ako kasnije nastupe očite promjene u stanju pacijenta, može se pokrenuti ponovni postupak za utvrđivanje vrste i stupnja ometenosti, kao i mogućnosti rehabilitacije, školovanja, zapošljenja i si.
Izgledi za zaostalu djecu
Tjelesno zaostala djeca normalne inteligencije mogu se svakako nadati uspjehu u životu. Stoga ih treba poticati, unutar razumnih granica, na samostalnost i učenje.
Djeca koja su donekle duševno zaostala mnogo su više prepuštena na milost i nemilost društva. Njima je potrebna stvarna pomoć i podrška obitelji kako bi mogla odrasti s barem nešto samopouzdanja i samostalnosti i, u tom slučaju, bila sposobna obavljati neke poslove. Za osobe kojima je potrebna zaštićena okolina postoje specijalne radionice kao i specijalni domovi. Intelektualno defektna, kao i duševno i tjelesno zaostala djeca, mogu biti nesposobna za kretanje među odraslim osobama. Takva djeca će vjerojatno morati provesti čitav život u nekoj ustanovi – u duševnoj bolnici ili domu za kronične bolesnike.