Otprilike 8 na 1000 novorođenčadi ima neku srčanu manu. Ta kongenitalna (prirođena) mana može biti neznatna, te je nije potrebno liječiti i nije opasna po život. Druga krajnost je teški srčani poremećaj zbog kojega, usprkos liječenju, novorođenče može umrijeti.
Razvitak srčane mane
Srce fetusa počinje se razvijati u ranoj trudnoći, a potpuno je razvijeno do trećeg mjeseca. Eventualna abnormalnost razvoja u tom vitalnom razdoblju uzrokovat će prirođenu srčanu manu, a možda i više njih.
Abnormalnost može nastati ako trudnica ima rubeolu ili neku drugu zaraznu bolest u ranoj trudnoći ili ako dijete ima defektne kromosome (vidi, na primjer, Downov sindrom).
Neki lijekovi, koje žena uzima u ranoj trudnoći, mogu također izazvati abnormalnosti srca u razvoju fetusa. Stoga žena koja je trudna ili misli da je trudna ne smije nikada uzimati lijekove bez odobrenja liječnika koji zna za njezino stanje. Postoji mala sklonost nasljeđivanju srčanih mana. Ako jedan od roditelja ima prirođenu srčanu manu, u 4% slučajeva i dijete će imati isti ili sličan poremećaj.
U takvim je slučajevima uputno porazgovarati s genetskim savjetnikom prije nego što se odlučite na dijete. No, budući da je roditelj sa srčanom greškom preživio, ni dijete vjerojatno neće biti ozbiljno pogođeno tom bolešću. Kod većine prirođenih srčanih grešaka uzrok nije poznat.
Simptomi
U mnogim slučajevima prirođenih srčanih mana nema simptoma i abnormalnost se otkriva tek na redovitom pregledu srca. S druge strane, u nekim su slučajevima simptomi izraziti. Katkada se javljaju pri rođenju, a katkada tek u djetinjstvu ili mnogo kasnije. Simptomi nisu u neposrednoj vezi s liječenjem. Mnoge slučajeve bez pojave simptoma treba liječiti kirurški, kako bi se spriječilo oboljenje u kasnijem životu.
Česta značajka je plava koža (cijanoza). Ona nastaje kad zbog abnormalnosti suvišak deoksigenirane krvi cirkulira kroz sistem. Blaga dekompenzacija (zatajenje) srca kod dojenčeta očituje se kao teškoća pri hranjenju (djetetu je naporno sisati), pa je zbog toga težina djeteta ispod normale i ono plače u kraćim vremenskim razmacima. Kod dojenčeta s jakom dekompenzacijom srca ti su simptomi izrazitiji: disanje je ubrzano i vrlo otežano. Dojenče će gotovo sigurno imati cijanozu ili dekompenzaciju srca.
Djeca s prirođenom srčanom manom mogu se zadihati pri napornoj aktivnosti i njihov tjelesni razvoj je obično slab. Ako imaju dekompenzaciju srca, mogu ostati bez daha i biti cijanotični i kad miruju.
Srčani šumovi
Dijagnoza prirođene srčane mane se najčešće postavlja pregledom stetoskopom. Kod savršeno zdravog srca stetoskop hvata zvukove skupljanja klijetki i zatvaranja srčanih zalistaka. Većinu drugih zvukova nazivamo srčanim šumovima, iako prisutnost šuma ne mora značiti da se radi o srčanoj mani ili da je srce teško oboljelo. Srčani šum se može npr. javiti ako se protok krvi kod dojenčeta znatno povećao zbog anemije. Liječnik obično može ustanoviti koji su šumovi znak neke abnormalnosti, a koji nisu. Svaka abnormalnost općenito stvara naročitu vrstu šuma – kao na primjer kod prirođene pulmonalne stenoze kad krv mora proći kroz suženi kanal. U većini slučajeva liječnik može dijagnosticirati prisutnost abnormalnosti.
Neka djeca s potpuno zdravim srcem imaju srčane šumove. S takvom djecom treba postupati na isti način kao i sa svakom zdravom osobom.
Specijalne dijagnostičke pretrage Čim liječnik otkrije srčanu manu, daljnje pretrage obavljaju se u bolnici. Rendgensko snimanje grudnog koša pokazuje anomalije u veličini i obliku srčanih komora. Elektrokardiografijom (EKG) snimaju se električni impulsi što ih stvaraju kucaji srca i time se otkriva eventualno proširenje srčanih komora. Osim toga, može se izvršiti i pretraga ultrazvukom radi otkrivanja relativne debljine stijenki srčanih komora i stanja srčanih zalistaka. Ti postupci nisu bolni, te anestezija nije potrebna.
U nekim je slučajevima potrebno izvršiti kateterizaciju srca. Dojenče ili malo dijete dobiva anesteziju ili sedaciju, te se cjevčica, koja se zove kateter, provlači krvnom žilom (obično u nozi) do srca. Na rendgenskom ekranu prati se prolazak katetera u srčane komore kroz razne otvore. Kateter također omogućava mjerenje tlaka, količine kisika i krvi u svakoj srčanoj komori. Kroz kateter se u krvne žile, srce i pluća uštrcava kontrastno sredstvo, te se vrši rendgensko snimanje, a na snimkama se vidi oblik i veličina srčanih komora i zalistaka. Pošto specijalist za srce – kirurg prouče nalaze tih pretraga, mogu dijagnosticirati oboljenje i odlučiti o najboljem načinu liječenja.
Liječenje
U većini slučajeva prirođene srčane mane potrebna je operacija za ispravljanje greške. Ako poremećaj nije tako težak da zahtijeva momentanu operaciju, kirurški se zahvat odgađa do ranog djetinjstva kada je postotak uspješnosti operacije mnogo veći nego u dojenačkoj dobi zbog veće sposobnosti dječjeg organizma da podnese operaciju otvorenog srca. Uz suvremene kirurške metode uspješnost većine operacija srca je danas vrlo velika, te se djeca nakon uspješne operacije mogu nadati da će živjeti normalnim životom. Zatajenje srca kod dojenčadi liječi se raznim lijekovima koji će se možda morati davati nekoliko godina sve dok ne dođe vrijeme za operaciju.