Glavne značajke adolescencije su psihička nestabilnost, samosvjesnost i egocentričnost (zaokupljenost samim sobom). S njima je povezan i unutarnji konflikt koji je, čini se, preduvjet za odrastanje – konflikt između nepopustljive potrebe za afirmacijom i stalne potrebe za podrškom odraslih (emotivnom kao i financijskom). Stoga adolescenti obično zahtijevaju pravo na ispitivanje i kritiziranje ponašanja i mjerila odraslih, iako se opiru naporima roditelja usredotočenima na oblikovanje i upravljanje njihovim ponašanjem.
Na razvoj “teškog” ili ćudljivog ponašanja utječe niz faktora kao što su pritisak roditelja da se prilagode društvenim pravilima ili bave poslom koji ne žele, neizvjesnost u odnosu na budućnost, te gotovo sveopći problem svih adolescenata – veza s osobom suprotnog spola.
Adolescenti obično neće potpuno odbaciti vrijednosti roditelja, ali ih neće ni potpuno prihvatiti. Mirni i “podatljivi” dječak ili djevojčica mogu biti razlog za zabrinutost isto toliko koliko i njihova krajnje buntovna braća ili sestre. Neki sukobi između roditelja i normalnih adolescenata su neizbježni. Problem se osobito javlja u srednjim godinama adolescencije, tj. od 13. do 16. godine.
Simptomi
Adolescenti su često ćudljivi i mrzovoljni. Često se smatraju sveznalicama pa odbacuju savjete starijih, i na sve situacije gledaju s jednog jedinog – vlastitog – stanovišta. Međutim – što je jedan od razloga mrzovoljnosti – u sebi imaju mnogo manje samopouzdanja. Tako npr. često pridaju izuzetnu važnost vanjskom izgledu. Usvajanje pretjerane mode ili čudne frizure može odraslima nalikovati na neugodno izazivanje ustaljenih društvenih pravila, iako u većini slučajeva odražava potrebu adolescenata da budu nalik na svoje prijatelje, te da usvoje modu i ponašanje koji se jasno razlikuju od odijevanja i ponašanja roditelja. Budući da im nedostaje samopouzdanja, većini adolescenata potrebna je površinska zaštita koju im pruža odijevanje i ponašanje vršnjaka. Uz jaku psihičku nestabilnost adolescenti su i neobično svjesni vlastitih fizičkih nedostataka, pa ih do krajnosti uveličavaju. Stoga je roditeljima ponekad teško – kad im djeca smatraju da je život propao zato što imaju prištiće ili kovrčavu kosu – uvjeriti ih da glatka koža ili ravna kosa nisu jedini preduvjeti sreće.
Budući da osjećaju stalnu potrebu za podrškom odraslih, neki adolescenti uspostavljaju bliske veze s odraslim osobama koje ne pripadaju obiteljskom ili školskom krugu. Takva osoba povjerenja može biti neki ugledni susjed ili omladinski vođa, ali i osoba s kojom roditelji ne bi bili zadovoljni (kad bi znali za vezu). Ova težnja za vezom s nekim na koga se mogu osloniti — s osobom koja se razlikuje od roditelja i njihovih stalnih opomena – rijetko dovodi do štetnih posljedica, i obično ne traje dugo.
Potkraj adolescencije, od 16. do 18. godine, kad većina adolescenata završava školu, buntovnost polako nestaje (osobito ako su se već zaposlili). Adolescent će, doduše, i dalje imati kritičan stav, ali kritika postepeno postaje konstruktivnija i usredotočena na širi raspon problema, ne samo na neposredno osobne interese. Još se može zadržati određeni stupanj neprihvaćanja načina života odraslih, ali u tim godinama u većini slučajeva više nema nepredvidivih »oluja«, nesigurnosti i hirovitosti kojima se odlikuje srednja faza adolescencije. Mlada osoba koja se bliži dvadesetoj vjerojatno će pokazivati sve zreliju spremnost na kompromis i prihvaćanje savjeta.
Što bi roditelji morali poduzeti?
Uspješan odnos između roditelja i adolescenata zavisi o komuniciranju, što nije uvijek lako. Ne možete od adolescenata očekivati da budu strpljivi i tolerantni i da roditeljima pristupaju kao sebi ravnim osobama. Na roditeljima je da ponesu taj teret – pa su stoga niže navedeni savjeti namijenjeni starijim osobama. Međutim, i adolescenti bi trebali obratiti pažnju na njih. I mlada osoba može pomoći roditeljima, u tim teškim godinama, već i time što će im pokazati kako zna da se oni trude da joj pomognu – a ne da odmognu – na putu do zrelosti. Ako ste adolescent, ne zaboravite da i roditelji u tom razdoblju mogu imati svojih problema. I roditelji vaših roditelja, koji su na pragu starosti, također predstavljaju dodatnu brigu. Ovakve i druge “krize na pola životnog puta” mogu utjecati na stupanj trpeljivosti i suosjećanja roditelja u odnosu na vaše specijalne probleme.
Za mnoge roditelje osnovno je pitanje slijedeće: treba li i dalje strogo primjenjivati “stara” mjerila, uz disciplinarne mjere ako je to potrebno, ili bi trebalo početi primjenjivati popustljivija pravila, i razborito porazgovarati o njima s adolescentnim sinom ili kćerkom? Prevelika roditeljska briga očito djeci ide na živce, dok se premala briga može tumačiti kao nedovoljno zanimanje. Vaše se odluke moraju temeljiti na mjerilima ponašanja i discipline kakva općenito primjenjujete u obitelji. Međutim, ne zaboravite da majka i otac moraju uvijek biti jedinstveni u svom stavu prema adolescentnoj djeci. Prije svega, dogovorite se što je bitno za zdravlje i sigurnost djeteta. Tako npr. možete od djece zahtijevati da vam uvijek kažu gdje će biti u određeno vrijeme, strogo im zabraniti da voze automobil ako su nešto popili itd.
Važan je i vaš stav o nekim drugim pitanjima – npr. o stupnju osornosti što ste ga spremni tolerirati. Nakon toga, pošto ste utvrdili osnovna “pravila igre”, nastojte biti elastični na drugim područjima, kao što su odijevanje ili način govora, koji vam doduše mogu ići na živce, ali nisu toliko važni.
Adolescenti su često tjeskobno zaokupljeni vlastitim izgledom, osobito kosom, kožom ili težinom. Pomognite im koliko možete. Ako vam je kćerka zaista teža od normale, pomognite joj da izmijeni način ishrane. Bez obzira na problem djeteta, ma kako banalan on bio, nemojte nikada sa smijehom prelaziti preko njega. Sposobnost samopouzdanog prihvaćanja vlastitog izgleda i eventualnih problema javlja se tek potkraj adolescencije.
Što je abnormalno ponašanje?
Ponekad, iako vrlo rijetko, buntovnost adolescenta prelazi kritičnu točku i zahtijeva stručnu pomoć. U nekim okolnostima ta je pomoć bitna. Kao primjer možemo navesti odbijanje odlaska u školu (koje može uslijediti zbog nerazumnih očekivanja roditelja ili njihovog tiraniziranja). Pošto dijete počne bježati iz škole, često je praktički nemoguće vratiti ga “na pravi put”. Stoga biste se, ako se takav problem javi u vašoj obitelji, morali posavjetovati s nastavnikom (nastavnicima) kao i sa školskim pedagogom. Isto tako, ako dijete odbija vaše savjete do te mjere da ugrožava svoj položaj u društvu, nemojte oklijevati – obratite se socijalnom radniku ili sličnoj ustanovi da vam pomogne prije nego što postane prekasno.
Stresovi adolescencije mogu ponekad pospješiti razvitak duševnih bolesti. Kratka razdoblja potištenosti su uobičajena u adolescenciji; međutim, ako su vam adolescentni sin ili kćerka potišteni dulje od samo nekoliko dana, te ako se počinju javljati simptomi depresije – besanica, gubitak apetita ili povlačenje od prijatelja kao i od obitelji – obratite se smjesta liječniku. Ponekad i nagle promjene raspoloženja, koje su svojstvene adolescentnoj dobi, mogu poprimiti takve razmjere da je potrebna liječnička pomoć. Napokon, neki se adolescenti (iako malobrojni) ne mogu pomiriti s nekom “katastrofom” u svom životu (često se radi o ljubavnoj vezi) pa drastičnim postupcima nastoje pobjeći od stvarnosti. U takvim okolnostima dječaci često pribjegavaju piću ili nasilnom ponašanju, dok djevojčice češće uzimaju prevelike doze lijekova. Tada je potrebna hitna liječnička pomoć.