Disanje

disanje

Dišemo zato da bismo tijelo opskrbili kisikom koji je bitan za stvaranje energije i da bismo se oslobodili ugljičnog dioksida, otpadnog proizvoda u stvaranju energije. Središnji dio dišnog sustava su pluća gdje se kisik, koji udišemo, razmjenjuje s ugljičnim dioksidom iz krvi. Kanal, kroz koji udišemo zrak u pluća i izdišemo ga (respiratorni trakt), sastoji se prvenstveno iz nosa, grla i traheje (dušnika). Duboko u grudnom košu dušnik se dijeli na dva glavna bronha, po jedan za svako pluće, a svaki bronh grana se u pluću u sve manje bronhiole. Svi bronhioli završavaju šupljinama nalik na balon koje se zovu alveole (plućni mjehurići) i kojih ima oko 300 milijuna u svakom pluću. Vitalna razmjena kisika s ugljičnim dioksidom odvija se u sišućnim krvnim žilicama u tankim stijenkama alveola.

Radom mišića usisava se zrak u pluća. Pri tome je glavni mišić dijafragma (ošit – kupolasta mišićna ploha, pričvršćena za donja rebra), koja dijeli šupljinu prsnog koša od abdomenu (trbuha).

Kad se dijafragma steže, zajedno s ostalim mišićima između rebara, zrak se usisava; kad se mišići opuste, zrak se istiskuje respiratornim traktom prema gore i iz tijela (obično kroz nosnice) elastičnim skupljanjem pluća. Ako taj mehanizam radi dobro, disanje je gotovo neprimjetna aktivnost. Međutim u plućima, bitnim dijelovima respiratornog trakta ili u radu mišićnog “mijeha” može doći do niza poremećaja.

Prva skupina bavi se tegobama koje zahvaćaju nos i zračne prostore iza njega (nosni hodnik i sinusi). Druga skupina obuhvaća poremećaje grla, uključujući grkljan (na vrhu dušnika) gdje se proizvodi glas i farinks (ždrijelo – cijev koja vodi iz nosne šupljine i spušta se do mjesta gdje se jednjak odvaja od dušnika): grkljan (larinks) i ždrijelo (farinks) su tako srodni da se poremećaji grkljana i ždrijela praktički ne razlikuju. Treća skupina uključuje najčešće bolesti pluća i prsnog koša, uključujući bolesti dušnika, bronha i bronhiola i alveola.

Kako dišemo?

Zrak koji udišemo kroz nos zagrijavaju i vlaže male krvne žile uz površinu nosne šupljine prije no što on pređe u pluća, sitne dlačice, koje oblažu nos, filtriraju zrak kako bi se spriječio ulazak stranih tijela, npr. čestica prašine, u pluća. Kad udišemo dijafragma, koja je kupolastog oblika kad je opuštena, potpuno se uvuče.

Istodobno se stežu mišići između rebara i povuku grudni koš prema gore i prošire prema van. Ti pokreti povećavaju obujam grudnog koša pa se stoga pluća šire omogućavaju ulazak zraka. Što je jači rad mišića, to u pluća ulazi više zraka. Brzina udisanja i izdisanja određuje se uglavnom količinom ugljičnog dioksida koji treba da iziđe iz krvotoka. Kad izdišemo, mišići grudnog koša i dijafragme se opuštaju. Zbog toga se grudni koš spušta, a pluća koja su vrlo elastična se stežu istiskujući zrak. Zrak koj izdišemo sadrži još malo kisika. Kad ne bi bilo tako, umjetno disanje usta na usta ne bi uspijevalo.